

2010



Naslovna | Edukacija | Kompanije | Berza | Mali Oglasi | Moja Kolekcija | Intervju 21 | Biografije | Bubnjarske Priče | Kontakt | Odgovori
ukupno
trenutno
Prvi put sam seo za bubnjeve sa oko 6, 7 godina. Moj ćale me je odveo kod svog prijatelja
bubnjara sa kojim je svirao dok su bili mladi, od tog dana do dan-
Prvi set mi je ćale kupio (zajedno smo isli po njega kod Branka Karapandze) za 300
dem 1990. godine. To je bio krš "Ton" Novi Sad, bas bubanj naprsao, hi-
Od malih nogu sam slusao Bajagu. Roditelji su me navukli na njega, kupovali ploče,
vodili me na svaki njegov beogradski koncert (uključujući i čuveni na Tašmajdanu,
sa samo pet godina), tako da mi je prvi, i do danas najveći uzor Vlajko Golubović,
tadašnji Bajagin bubnjar. Drago mi je da je i dalje aktivan, svira blues u "Texas
Flood"-
Prvi bend sa kojim sam imao bilo kakvo iskustvo je bio "Staklena Zvona", prvi demo
snimak sa 12 godina, takodje i koncert u "Bunker"-
Počeo sam 1990. kod Lazara Dzamića, koji je tada vodio privatni tečaj za bubnjeve (i prvi i jedini napisao knjigu za bubnjeve na srpskom jeziku), bio kod njega dve godine. Zatim sam upisao nižu muzicku školu "Petar Konjović" (odsek udaraljke) kod profesora Dusana Vrbića, koji je zaslužan za moju postavku ruku. Posle toga srednja muzicka škola "Stanković" kod profesora Zvezdana Jeremica, koji je u to doba bio veliki šmeker, mirisao na dobar parfem, pušio "Drinu" bez filtera pa prešao na "Lucky Strike", veliki baća! Proveo sam i dve godine na "Conservatorium Van Amsterdam" (jazz drums), imao par profesora, mada nismo ostvarili konstruktivan odnos, uglavnom sam bio svojeglav a oni dosadni...
Najveci uzori: Vlajko Golubović (neopisivi talenat, šmek i lakoća sviranja, odličan groove, iskusne fore), Manu Katche (isto, samo što je poreklom iz Afrike), Stewart Copeland (nemilosrdan, groove iz pakla!), John "JR" Robinson (ćale), Jonathan "Sugarfoot" Moffett (sila boga ne moli), Paco Sery (majmun sa druge planete, nečuveno!!!), ima ih još milion, nabrojaću neke: Bernard Purdie, Michael Bland, Billy Cobham, Omar Hakim, Pick Withers, Stephen Ferrone, Ricky Lawson, Ndugu Chancler, Phil Collins...
Nemam omiljenog, svi sa kojima volim da sviram su mi omiljeni (bilo vokal, basista, gitarista, perkusionista, pijanista...), a od svakog muzičara se svašta nauči...
Slušanje je najvažniji muzicki aspekt (slušanje nota, harmonije, dinamike, atmosfere, aranžmana, produkcije, muzičara u bendu)!!!!
Funkcija bubnjara u bendu je, figurativno, vozač tenka. Bend je mašinerija koju treba pokrenuti i kontrolisati.
Nije presudna, zavisi od kompleksnosti muzike koja se svira. Presudna je muzikalnost, takodje i stil i iskustvo.
Trenutno imam dva seta: "Premier Artist Maple" (8x7", 10x8", 12x9", 14x12" rack toms, 20x16" kick drum) i "Yamaha Tour Custom 8000" (10x10", 12x10", 13x11" rack toms, 16x16" floor tom, 22x16" kick drum), dva doboša: "Ludwig Acrolite" 14x5" (koji koristim uz "Premier" set), "Pearl Sensitone II" 14x5,5" ("Yamaha" set). Na svirke uglavnom nosim "Premier" (samo iz razloga što je manji i laksi) 10x8", 14x12", 20x16". Što se tice studija, zavisno od zahteva, uglavnom producenata (neko više voli maple, neko birch, mada ni oni sami ne znaju zbog čega, čuli su da je to fora :)))
U poslednje vreme koristim iskljucivo "Vic Firth" Jack DeJohnette Signature palice
(obožavam dimenziju i balans, malo mi smeta lak, smeta kod znojavih dlanova i ostavlja
farbu po činelama). Što se tice činela, skoro sam prešao sa "Zildjian" na "Sabian".
Sabian HHX Evolution Dawe Weckl 14" hi-
Ne specijalno. Vec sviram bubnjeve koje sam želeo da sviram. "Yamaha" mi je od detinjstva bio sinonim za bubanj, a "Premier" sviram vec 8 godina, prirastao mi je srcu.
Inspiriše me, uživam u njemu.
Uglavnom se oslanjam na uši, trudim se da štim bude što približniji tonu i dimenziji samog bubnja. Što se tice štimovanja tomova, donju kožu zategnem malo više u odnosu na gornju dok ne nadjem ujednačen ton bez alikvota, bitno mi je da napravim interval ili akord izmedju prvog toma i floor toma. Doboš srednje zategnut (nikako pretegnut, što se odnosi i na snare), kick takodje srednje zategnut, prednja i zadnja.
Skoro svaki dan sednem za bubanj, provedem sa njim par sati, malo ga svirnem, čačnem, pomazim (i to je bitno, da zna koliko mi znaci sto ga imam!!!), nemam nikakav plan rada, sviram šta mi se svira (sa ili bez matrice, sa ili bez metronoma...).
Pismenost nikoga nije ubila, dobro je znati, mada ima dosta primera nepismenih muzicara koji su odlični.
Volja, strpljenje i istrajnost (iako ja nisam baš najbolji primer ni prvog, ni drugog, ni trećeg :)))
Na bubnjevima ako postoje uslovi za to (kuća, garaža, podrum, izolovana prostorija ili jednostavno, komšije koje se ne bune), ako ne, onda svakako padovi.
Neophodno, što će svaki bubnjar shvatiti kada dodje do profesionalnog nivoa (snimanje albuma, koncerti uz matrice...)
Da sviram dok ne umrem, po mogućstvu što više dobre a što manje loše muzike :)))
Svirajte što je više moguće (u sobi, na probi, koncertu...), trudite se da što pre shvatite funkciju i značaj bubnjeva u muzici i, naravno, sve to radite strastveno i sa puno stila!!!!